T 9 Perinuša
Hodočašće po Zagori
Ja ustrajno hodam u gore.
Tamo me tajni glas zove.
Nešto neznano trideset ljeta,
staro (i mlado) od postanka svijeta.
Velike vode romore,
pozna me stari hrast.
Misli će biti nove,
sanje će biti čast.
Tu nebo hrli u slavu,
javlja se puna vedrina,
i duh mi ne opaja glavu.
Daleki grad je još tmina,
ovdje su raskošne boje.
Slike se nude kistu.
Život treperi u listu.
Sad grlim prirodu čistu
i mirno je srce moje.
Tu ću srknuti ledenu rijeku,
sjesti po rubu starog mlina.
Baršunasto prići će tišina,
obuzet će me milina,
u gori ću otkriti Jeku,
pod nogom bilje će rasti,
ja ću u zaborav pasti
i u Ekstazu daleku.
Ovdje su sveta jezera
čudnovata kao priče,
i vjetri što raspinju pera
ptica iz vilinskih sfera.
Na uspomene sliče
gradine: taj obzor je moja mjera.
Ja imam samo strasne noge,
ja ištem, i noge me diče:
lutanje biva vjera.
Tih nekoliko jezera
s čarima očiju bajnih!
Puteljci svakoga smjera,
cilj nespokojstva trajnih,
otkad se dijete vera.
I hlepnje da se krene
sve dalje u nove gatke,
upozna snijeg i maglene mrene
i kiša i sunce i blage sjene
večeri što nisu suviše slatke.
U ropstvu jezerskih vila
što je sreća i nada ja brojim:
sam hodam i na nogama stojim,
a tu je moj plamen
i divovska krila:
na nebu golemi znamen,
mlin, tri vrela, pet gostiona,
sedam križeva, jedan veliki kamen
i rastrkano mnoštvo zvona.
Mnoštvo stijenja, tuce stabala vitih
i jedan prebijeli most
što vječnu rječicu utaman kiti.
Na njemu putnik, zadubljen gost.
T 9 Perinuša
Budući da se istakla u borbama oko oslobođenja Imotskog od Osmanlija, obitelj omiškog plemića Ivana Zuane Franceschia dobila je od mletačkih vlasti prilično velike posjede u Imotskom polju. Bivši posjedi legendarnog arcibega Čauševića te njegova kula s vrtom na Perinuši postale su novo sjedište ove plemićke obitelji.
Stambeno-gospodarski sklop Perinuša (ime dolazi od obitelji Perinović koja je desetljećima upravljala Franceschijevim imanjima) danas čine mlinica s desetak mlinova, dvije velike stambene zgrade s podrumima, spremištima i ograđenim vrtovima. Sjeverni dio zauzima mlinica i velika dvokatnica čiji je središnji dio turska kula s kraja 16. ili iz 17. stoljeća. Kula je jednim dijelom porušena oko 1850. kada nastaje današnja dvokatnica sa stambenim prostorima na katovima i spremištima u nadsvođenim prizemljima.
Od mlinice preko rijeke Vrljike vodio je niski kameni most (danas zatrpan) s 20-ak lukova, od kojih je nakon poplave 1928. ostalo desetak. Most je bio sagrađen tijekom turske vladavine, a možda i ranije.
Obično bi pješaci na Perinuši malo odmorili i obvezno se napili vode iz Vrljike, toga se običaja držao i Tin.
Because they had distinguished in the battles liberating Imotski from the Ottomans, the family of the nobleman Ivan Zuane Franceschi from Omiš gained fairly great properties in the Imotski field from the Venetian government. The tower with a garden on Perinuša and other properties which once belonged to the legendary arcibeg Čaušević now became the new center of this noble family.
The residential-economic complex Perinuša (the name comes from the Perinović family which had been in charge of the Franceschi estates for centuries) is today made up of the mill with around ten windmills, two big residential buildings with basements, storage rooms and fenced gardens. The north part is occupied by the mill and a big two-storey house whose middle area is a Turkish tower dating from the late 16th or 17th century. The tower was partly demolished around 1850 when today's two-storey building with residential areas on the floors and with storage rooms on the domed ground floor were built.
A low stone bridge (today cluttered) with 20 arches, only around 10 remaining after the flood in 1928, leads from the mill across the river Vrljika. The bridge was built during the rein of the Ottomans, perhaps even earlier.
The usual thing walkers on Perinuša would do was rest and drink some water from Vrljika, a tradition followed even by Tin himself.