T 14 Vujevići – Podbablje

T 14 Vujevići – Podbablje T 14 The Vujevićs – Podbablje

Tin u Podbablju posjećuje zaseok Vujeviće. Dolazio je dvojici braće, Mati i Luki Vujeviću, povratnicima iz Liegea. Njih dvojica su poput mnogih Imoćana radila u belgijskim rudnicima i čeličanama. Kao osobe posebno vrijedne povjerenja doživio ih je i poslodavac, a kako nije imao potomaka, svoju je imovinu ostavio braći Vujević. Nevješti upravljanju i tržišnim nadmetanjima, u Velikoj gospodarskoj krizi sve su izgubili i vratili se kući. U to je vrijeme Tin prevodio Baudelairea. Vujevići su bili nastanjeni u belgijskoj pokrajini čijim se jezičnim specifičnostima Baudelaire koristio. Od Vujevića je Tin dobivao podatke o lokalnim izrazima i informacije koristio u prevodilačkom radu. Ovo svjedočanstvo Ivice Vujevića, Matinog unuka, potvrđuje veliku Tinovu vrlinu: ozbiljan i temeljit pristup poslu, bio on pjesnički ili prevoditeljski. Iako je prevodio velika imena svjetske književnosti, Tinov prevodilački rad slabo je istraženi i vrednovan. (Više nego usputno, Imotska krajina dala je još jednog značajnog hrvatskog prevoditelja: Matu Marasa.) Ruža, žena Mate Vujevića, znala bi prilikom spominjanja Tina komentirati: Dobro bi bilo kad je dolazio prije nego zazvoni Zdravo Marija, unda bi navakat otiša tamo u Jerkovića (Gornje Podbablje), ali kad dođi kasnije, mi već legnemo, a on zaklapa o škure… oni moj se skoči ko zec, pa šnjin do zore uz komin. Sutra po vazdan ne bi moga sobon. (Prema kazivanju Ivice Vujevića, Matinog unuka)

Godina ili godine opisanih susreta nisu poznate. Ako se Velika gospodarska kriza događala između 1929. i 1933. godine (krizom je uvjetovan povratak braće Vujević), onda je moguće vrijeme druženja do rujna 1930. ili od 1937. do 1940. po Tinovu povratku iz Sarajeva.

I o tome kako je Tin znao za Vujeviće, može se samo nagađati. Je li za njih saznao preko krivodolskih i lokvičkih korpara (putujući trgovci vjerno prikazani u Prosjacima i sinovima Ivana Raosa i istoimenoj seriji Tonća Vrdoljaka) jer su oni uglavnom trgovali na području Belgije i Francuske, posredstvom prijatelja Jerkovića ili je riječ o poznanstvu iz gostionice?!


In Podbaablje Tin visits a little village called Vujevići. He comes to visit two brothers, Mate and Luka Vujević, returnees from Liege. The two of them had worked in Belgian mines and steelworks, just like many other citizens of Imotski. They were acknowledged as people especially worthy of their employers' trust, and since he didn't have any descendants, Tin left his properties to the Vujević brothers. Unskilled in managing and bidding in markets, they had lost everything in the Great Ecnomic Recession and came back home. Tin was translating Baudelaire at the time. The Vujević brothers had lived in a Belgian region, the linguistic specifications of which were used by Baudelaire. Tin was given pieces of information from the Vujević brothers about local expressions which he used in his translating work. This testimony of Ivica Vujević, Mate's grandson, confirms a great virtue of Tin: a serious and thorough approach to work, whether it is a poetic or a translative one. Although he had translated great names of world's literature Tin's translative work is poorly researched and acknowledged. (The region of Imotski has given one more noted Croation translator: Mate Maras). Ruža, the wife of Mate Vujević, would sometimes comment on Tin when he was mentioned: ''It was very nice when he came before the bell rings for Hail Mary, then he would go to visit the Jerković family at a sensible time (Gornje Podbablje), but if he was to come later, when we were already in bed, and when he knocked on the shutters...my husband would immediately jump up, just like a rabbit and the two of them would stay up until dawn by the fireplace. The next day, he wasn't able to do anything.'' (told by Ivica Vujević, Mate's grandson)

The year, or years of the meetings are not known. If the Great Economic Recession had lasted from 1929 to 1933 (the return of the Vujević brothers was caused by the recession), then the possible time of the meetings was from September 1930 or from 1937 to 1940, the time when Tin came back from Sarajevo. How Tin had even found about the Vujević brothers could only be guessed. Is it possible that Tin came to knowledge of the brothers from the basket sellers of Krivodol and Lokvičići (the travelling merchants faithfully shown in Beggars and Sons by Ivan Raos and the series of the same name by Tonći Vrdoljak) because they mainly merchandised in the area of Belgium and France, by the mediation of his friend Jerković or could that have bene an acquaintance from a tavern?!

Ivan Raos

IVAN RAOS rodio se 1. siječnja 1921. u Medovu Docu (Imotski). Godine 1932. upisuje Biskupsku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Splitu, odakle ga izbacuju nakon šestog razreda (1938.). Maturirao je 1940. Doživljaj djetinjstva, dječaštva i mladenaštva ispričao je na stranicama trilogijeVječno žalosni smijeh. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1956., a član Matice hrvatske 1963. godine. Kao slobodni književnik djeluje od 1961. do 1967., kad preuzima komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske, u kojemu radi iduće tri godine. Od 1971., pa sve do iznenadne smrti u splitskoj bolnici 8. srpnja 1987. (od posljedica moždanog udara koji ga je nekoliko dana prije zadesio upravo u njegovu Medovu Docu, gdje je i pokopan) definitivno se vratio nesigurnom životu slobodnog književnika.

Od srpnja 1994. na dan Raosove smrti u Medovu Docu održavaju se Raosovi dani, trodnevni skup posvećen uspomeni na pisca, čije djelo - i ne samo za njegov uži zavičaj - ima trajnu književnu vrijednost.

IVAN RAOS was born on 1st January, 1921 in Medov Dolac (Imotski). In 1932 he starts attending the Bishop's Classical Gymnasium and Seminary in Split but he is expelled after the sixth grade in 1932. He graduated in 1940. He told about the experiences of his childhood, boyhood and adolescence on the pages of the trilogy Eternal Wailful Laughter. He becomes a member of the Society of Croatian Poets in 1956, and a member of Matrix Croatica in 1963. Raos works as an independent writer from 1961 to 1967 when he takes over the commercial department of the Circulation Institut of the Matrix Croatica where he works for the next three years. From 1971 to his suddden death in the hospital in Split on 8th July, 1987 (as a consequence of a stroke which he had suffered a few days earlier in Medov Dolac, where he was buried) he definitely returns to an insecure life of an independent writer. Since July 1994, on the day of the death of Raos a commemoration, called Raos's Days, is held in Medov Dolac, which is a three day convention in the honor of the writer whose work, , has a permanent literary value, and not only for his close home town.

Antun Tonći Vrdoljak

ANTUN TONĆI VRDOLJAK(Imotski, 5. lipnja 1931.), hrvatski glumac, redatelj i producent, političar i sportski djelatnik (počasni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i član Međunarodnog olimpijskog odbora). Završio je glumu na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Kao redatelj debitira pričom u omnibusu Ključ. Zaokupljaju ga ekranizacije književnih djela. Najpoznatija mu je ekranizacija Prosjaka i sinova Ivana Raosa. Nakon desetogodišnje političke i karijere sportskog djelatnika (1990. -2000.) vraća se u kinematografiju visokobudžetnim projektom Duga mračna noć.

ANTUN TONĆI VRDOLJAK (Imotski, June 5th 1931), Croatian actor, director and producer, politician and sports worker (an honorary president of the Croatian Olympic Committee and member of the International Olympic Committee). He graduated from the Academy of Dramatic Arts in Zagreb. His debut as a director is a story about an omnibus The Key. He is preoccupied with film adaptions of literary works. His best known film adaption is Beggars and Sons by Ivan Raos. After a ten-year political and sports' worker career (1990-2000) he returns to cinematography with a big-budget project called Long Dark Night.

Mate Maras

MATE MARAS (Studenci kod Imotskog, 2. travnja 1939.), hrvatski prevoditelj i pjesnik. Prevodi s engleskoga, talijanskoga, francuskoga i rumunjskoga jezika, a osobito se istaknuo prijevodom cjelokupnog književnog opusa Williama Shakespearea. Objavio je prvi rimarij hrvatskoga jezika. Njegova majka Ruža bila je pučka pjesnikinja, rodom iz Krivodola.

U Zagrebu je diplomirao matematiku i fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Radio je kao srednjoškolski profesor, urednik u nakladničkim kućama i glavni urednik Trećeg programa Hrvatskog radija te kao tajnik središnjice Matice hrvatske. Sedam godina proveo je u hrvatskoj diplomaciji kao ataše za kulturu.

Za svoje prijevode dobio je niz važnih nagrada između ostalih i Veliku nagradu Francuske akademije. Dobio je počasni doktorat Filozofskog fakulteta u Splitu 2017. godine.

Objavio je zbirku pjesama Kasna berba (2005.), a roman Pisma od smrti (2013.) govori o ocu emigrantu. Zbirku majčinih pisama, objavljenu 2015., naslovio je Pisma od života.

MATE MARAS (Studenci near Imotski, 2nd April, 1939), Croatian translator and poet. He translates from the English, Italian, French and Romanian languages, but he is most noted for translating the entire literary opus of William Shakespeare. He published the first lexicon of rhyming words in the Croatian language. His mother Ruža was a folk poet with origins in Krivodol. He graduated Mathematics and Physics at the Faculty of Mathematics and Physics in Zagreb. Maras worked as a high school teacher, an editor in publishing companies and the head director of the Third Programme of the Croatian Radio and as a secretary of the headquarters of the Matrix Croatica. He spent seven years in Croatian diplomacy as a cultural attaché. He received many important awards for his translations such as the French Academy Great Award. He received an honorary doctorate from the Faculty of Philosophy in Split in 2017. He published a collection of poems Late Harvest (2005) and a novel Letters of Death (2013) which tells the story of an emigrant father. He named a collection of his mother's letters, published in 2015, Letters of Life.