T8 Jasenovački most – Šumet (Proložac)

T8 Jasenovački most – Šumet (Proložac) T8 The bridge of Jasenovac – Šumet (Proložac)

Prvi dio puta prema polju, koji se spušta ispod padine Šeminovca, pješak je zbog blage zavale i stabala zaštićen od vjetra, ali izlazak na polje, preko Jasenovčkog mosta i pritoka Vrljike - Sije, u zimskim mjesecima, osobito kada zapuše bura, posve je druga priča. Između Prološca i Imotskoga nema zaklona od udara i jauka vjetra koji zadire sve do kostiju. Krajolik, u drugim godišnjim dobima pitom, zimi zazebe dušu i srce. Je li pjesma Duša u prašini nastala neposredno ili je doživljaj bio toliko snažan da ni po odlasku iz Krivodola dojam nije oslabio?

On the first part of the road to the field that descends beneath the slope of the area named Šeminovac, a walker is protected from the wind by the trees, but the entrance to the field, across the bridge of Jasenovac and tributary of Vrljika, in winter months, especially when bora’s blowing, is a completely different story. Between Proložac and Imotski there’s no shelter from the wind that goes directly through the body to the bones. The landscape, peaceful in other seasons, in winter time opens the wilderness in the heart and the soul. Was the song Duša u prašini (“Soul in Dust”) made at that precise moment or was the impression so strong that it hadn’t weakened even after the departure from Krivodol?

Duša u prašini


Vise mrtva zvona u snu od kamena.

Sve riječi prekratke, sve misli pretijesne.

Povijest praznih slova steže, čelični obruč.

Savjest od dinamita. Plam svemira.

Pod mostovima teku, teku rijeke

kotrljajući pepeo uspomena.

Proživio nenadano

teži kamen nego bih nosio na leđima.

Kao ronac zaronio u ponore mora,

usud biva beskonačan,

breme se odvaljuje sa ramena.

Ljudi hrle, krute lutke sa maskama,

samo su tramvaji živi.

Ne obrazujemo oblik,

domovi obljepljuju i potčinjuju prostore.

Svi su živci i ganglije kao nepropjevani klavir.

Iščupana su crijeva iz utrobe.

Stogodišta moga drijemeža tovare me ugljenom i okaminama,

pada troskost iz prašume

u najdublji rudokop.

Bolest se bilježi na hartiji

dok, tamo dolje, između Prološca i lmotskoga, na buri

sviraju telegrafske žice na vjetru u protegama.


Kavana snošljiva kao udobna fotelja.

Ko će izvući rude iz mene.

Zlatne i srebrne žice?

Bolest, poezija puna proze

i nervoze -

vasiona strepi od straha

jedan stepen niže od sebe

i žuti u duhu.

Nema nikakvih stvari,

nego talasa i sjenka

povrh kojih pada prašina

treperenjem prolaznih vremena.

Moždani indigo u ljubičasto Oproštenje

struji:

Svakoga me jutra na ulici susreće jedna kokota.

Klečim na koljenima pred veličanstvom zemlje,

te jezikom i usnama ližem blato i prašinu

izmrvljenoga, razdrobljenoga duha.

Novosti, Zagreb, 1926.

10. srpnja 1950. Jozo Grbavac Ćiro iz Luga (rođen 1914.) vraćao se u Imotski iz Daruvara. U istom autobusu (Zagreb - Imotski) bio je Tin Ujević. Jozo je tijekom vožnje plakao. Bilo je neuobičajeno vidjeti odraslog muškarca kako plače. Tin ga je upitao zašto plače, a on je odgovorio da mu je kod kuće sve izgorjelo. Žena je ložila vatru, vatra zahvatila lisu (tavan od drenova pruća), pa slamnati krov i tako su ostali bez ono malo sirotinje što su imali. Na to je Tin iz džepa izvukao šaku novčanica i ponudio mu, ali Ćiro nije htio prihvatiti. Tin mu je silom utrpao novčanice govoreći: „Tebi su potrebnije nego meni.“

(Zapisano prema kazivanju Denisa Grbavca, unuka Joze Grbavca)

U svojim šetnjama prema Imotskom Tin je, od mosta na Siji, ponekad zacijelo prolazio putom kroz selo Lug, pa je otprilike znao gdje je Jozina kuća.

On July 10,1950 Jozo Grabovac Ćiro from Lug (born in 1914) was returning to Imotski from Daruvar. Tin Ujević was in the same bus (Zagreb – Imotski). Jozo was crying during the whole ride. It was unusual to see a grown man crying. Tin asked him why he was crying and he answered that everything he had back home had burnt down. His wife was lighting a fire when it caught the attic and thatched-roof and they were left without even the very little that they had. Tin pulled a handful of banknotes out of his pocket and offered them to him but Ćiro refused to take them. Tin gave him the money against his will saying: “You need it more than I do.”

(Written according to the words of his grandson Jozo Grbavac)

During his walks towards Imotski from the bridge on Sija, Tin must have passed by the village Lug so he could have known where Jozo’s house was.