Gomila: ilirske su gomile grobovi poglavica rodova te uglednika iz ilirskih plemena na području Dalmacije i Hercegovine. To su gomile kamenja nabacanih u obliku krnjeg stošca čija baza može biti promjera i preko 20, a visine 10 metara. Veličina gomile zavisi o brojnosti roda ili plemena iz kojeg pokopani uglednik potječe.

Ljude Zagore obilježio je kamen. I život im, i smrt. Kamen, opor, škrt, a istovremeno pun svjetlosti, upijajući… Upija toplinu i hladnoću, upija boje, ponekad i mirise. Kamen Zagore, da, tvrd, a ipak puca pod udarcima jer ima on svoje žile, svoj krvotok, svoje meke dubine kao i čovjek Zagore. Kamen je, više negoli genetski kod, oblikovao imotskog čovjeka, njegovu umjetnost življenja. Makar su Iliri i Hrvati različita plemena, veže ih i sjedinjuje isti duh kamena, stoga su ilirske gomile u Imotskoj krajini neoskvrnjene, s poštovanjem čuvane godinama, stoljećima… Nad siromašnim bogatstvom krša nebo se žešće plavi, predci u nama bivaju življi! Dok pogled počiva na kamenoj poli, na tvrdu žestacu, suhozidu ili vrtači, mirisi trava nukaju srce na slavljenje života. Jer u kamenu su svi živi: oni prije nas, mi, i oni koji će tek doći, svi smo uprisutnjeni i posadašnjeni u kamenoj poeziji koja nas obavija i prožima… i iz nas se otima riječju, slikom ili oblikom: ljepota cijele one umjetnosti koje kao da nema - a ima je! I sni su naši sami iz zajedničkog vrela!To je naša neprolazna jeka davnina, dubina i visina…

Kao odgovor na tu jeku, naše pobratimstvo s kamenom, i Tinovim pobratimstvom lica u svemiru, odlučili smo ovdje sagraditi gomilu, gomilu u čast stvarateljima, umjetnicima, kulturnim pregaocima, neimarima, ljudima duha i kamena… znanim, manje znanim i neznanim: imotskim pučkim pjesnicima, klesarima i graditeljima, tkaljama, glagoljašima, učiteljima i učiteljicama, Ujevićima: don Grguru, don Iliji, fra Ćiri, učitelju Ivanu, dr. Mati, Tinu, prof. Anti Pjerovu, Anti Tujinu, Antaliji, dr. Ivanu Šejovu, Juri, Tinu Jocinu, Filipu, Josipu Vicinu…

Petru Prgometu, Petru Peganu Turiću, dr. Mili Vukoviću, Mladenu Kljenku, Iliji Zovku, Luji Medvidoviću, Ani Vrdoljak, Ivanu Raosu, Vladi Gotovcu, Dinku Štambaku, Ruži Marasovoj… svećenicima: fra Stipanu Vrljiću, fra Filipu Grabovcu, fra Šimunu Gudelju, don Luki Zujiću, fra Anđelu Udiljku, fra Ivanu Tonkoviću, fra Silvestru Kutleši, fra Marijanu Lišnjiću, fra Rajmundu Rudežu, fra Šimunu Milinoviću, fra Paškalu Vujčiću, Jovanu Sundečiću, don Virgilu Periću, don Ivi Prodanu, , fra Ivanu Glibotiću, fra Vjeki Vrčiću, don Anti Kusiću, fra Brunu Pezi, fra Izidoru Grabovcu… Luiđiju Jeronimu Vrdoljaku, Josipu Biliću Džakuli, Ivi Kataviću, akademiku Josipu Rogliću, Ivi Mlikoti, dr. Mati Šimundiću, Ivanu Maršiću, Miji Milasu, Marku Livajiću,Ivanu Branku Šamiji, Davoru Jerkoviću, Romanu Galiću, Brunu Bušiću, Eleonori i Kruni Zujiću, Petru i Stipi Brečiću, Milom Zenu… (Ovdje ostaviti prostora za naknadno dopisivanje imena)

Dragi posjetitelju, putniče namjerniče, u znak poštovanja i Ti na gomilu dodaj bar jedan kamen!

The people of Zagora ( name of the hinterland area in Dalmatia)) are marked by stone. Both life and death for them. The stone, rough, poor, and at the same time full of light, absorbent… It absorbs the warmth and the cold, the colours and sometimes the scents. The stone of Zagora, hard, yet it bursts when hit because it has its own veins, its bloodstream, its soft depths just like the man of Zagora. More than by their genetic code, the people from Imotski and their art of living were shaped by the stone. So, although the Illyrians and Croats are different tribes, they are connected and united by the same spirit of the stone. Because of that the Illyrian tumuli in Imotski haven't been desacreted, but conserved with respect for many centuries. Above the poor fortune of the karst the sky is bluer, the ancestors in us are livelier… While the eyes are looking at the stone, a drystone wall or sinkhole, the scents of herbs encourage the heart to celebrate life. Because everybody is alive in stone: the ones before us, we and the ones that are yet to come, are all present and actual in the stone poetry that encloses us and pervades us… and it struggles with words, pictures and forms… the beauty of all the art that doesn't exist (and yet it does exist). The echo of the past, of depths and heights…

As an answer to that echo, and our alliance with the stone, and Tin's alliance with the faces in space, here we have decided to make a barrow in honor of the creators, artists, cultural workers, people,spirit and stone… known, less known and unknown: poets, stonemasons and builders, weavers, Glagolitic writers, teachers from Imotski, the Ujević family : don Grgur, don Ilija, Ivan, dr. Mate, Tin, prof. Ante Pjerov, Ante Tujin, Antalij, Jure, Tin Jocin, Filip, Josip… Mladen Kljenak, Ilija Zovko, Lujo Medvidović, Ana Vrdoljak, Ivan Raos, Vlado Gotovac, Dinko Štambak, Ruža Marasova… fathers: Stipan Vrljić, Filip Grabovac, Šimun Gudelj, Anđelo Udiljak, Ivan Tonković, Silvestar Kutleša, Marijan Lišnjić, Rajmund Rudež, Šimun Milinović, Paškal Vujčić, Jovan Sundečić, Virgil Perić, Ivo Prodan, Josip Bilić Džakula, Ivan Glibotić, Vjeko Vrčić, Ante Kusić, Bruno Pezo, Izidor Grabovac… Luiđi Jeronim Vrdoljak, Ivo Katavić, academic Josip Roglić, Ivo Mlikota, dr. Mate Šimundić, Ivan Branko Šamija, Davor Jerković, Roman Galić, Bruno Bušić, Eleonora and Kruno Zujić, Petar and Stipe Brečić, Mili Zen, Mijo Milas…

Dear visitor, passenger, add at least one stone to this barrow , as a sign of respect…

Petar Ujević: Tin na globusu

Jer tu sam, iz duduka gajde, čuo radosnu vijest da Veliki Pan nije mrtav.

Razriješena stvarnost obogatit će se od svojih živopisnih, naglih mogućnosti. Kroz novu ljestvicu naslada pipat ćeš, kušat ćeš, gutat ćeš pomorandže, smokve, šipke i rogače.

Od korijena stabala pa do vrha krošnje provalit će sokovi i zapjevat će živodajne mezgre: - Ja sam majka hraniteljica i oda zla braniteljica...

Vjesnici proljeća dalekih objavit će svoja zagonetna prisustva. Vrela će da zarominjaju na sve strane, kao na povjetarcu ponornih muzika stotine srdaca, povorke samotnih duša.

Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz

visove će da prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti.

Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim odjecima. Oblik će već sin duha i tvari, da navijesti svoje vrhovno čudo.

Ali najveće čudo, ljepota ljepotā, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala,

vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva.

I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana;

sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda.

preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu;

i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao.

II

Ti si već gledao kako iz visina u praznine, pljušti snijeg u bezbrojnim pahuljicama,

i kako izvrcava i kovitla se slijepobijela vijavica.

Vidio si sive krajine i tla vlažna od kiše - i doznao da magla protančava mozak i popravlja loše perspektive brda i dolina.

Ali trebao si da sačekaš začarana i u se povučena jutra da vidiš kako se najmlađe sunce, još sasvim nevini božanski sin prirode, razgaljuje kroz mliječne visove

u smislu obećanja;

najmlađe sunce u žaru i srcu plamenoga suncokreta, da prospe plave, plave

ljubičice i plave, plave rasplinute - čupave ? - kaćune.

Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi bogatstvo sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja);

jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih

stvari kakve jesu: Ljubav i Dobrota

III

Iz čaški, evo, već pčele ispijaju srž raslinja. Putem koračaju krotki magarci, a mnogi snažni parip i mazga strpljivi su za ljudsku korist.

Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću.

Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.

Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru.

Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute pod naramcima drva, i starice prignječene od punih vjedara vode.

Ozbiljnu rabotu tebi će da najavi škripanje kola i pometnja u mlinicama. Pa utješi se da je most u patnju staza oslobođenja.

Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih mašta i od uroka zlih kneginjica;

tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva, kosidba, vršidba, tovari grožđa u budućim berbama, kliktava pjesma polja;

jer treba da se snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da se sije, da se ore, da se žanje, da se sadi;

jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude, da se dube, da se gradi. I još tako kukavno....

Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga, kotača, mlina, bačve s moštom i kotla gdje se rakija peče.

Treba da utremo nove utrenike i da otvorimo svježe brazde; jer je daleko od sna do jave; jer ima milja od Jadrana do Pacifika.

IV

Ti spavaš dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama, velike bašte od stakla, nemirne rijeke od žive.

Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže od vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića.

Buktinja, 1926.