T 1 Rodna kuća Anke Petričević – Lovreć / The house in Lovreć in which Anka

Tinovi izleti u Krivodol uglavnom su vezani za boravke u Splitu. Prigodom putovanja u Krivodol i Imotski prolazio je kroz Lovreć. U knjizi „Na našim izvorima“ pjesnikinja Anka Petričević je opisala susrete s Tinom Ujevićem. Najranijih susreta sjeća se iz djetinjstva. U Lovreću su njeni roditelji imali gostionicu pred kojom su se zaustavljali autobusi i ostala prometala na relaciji Split – Imotski. Anka Petričević se rodila 1930., kada se pjesnik preselio u Sarajevo . On se 1937. vraća u Split i u njemu boravi do 1940., pa u taj vremenski okvir (1937.-40.) možemo smjestiti opisani događaj.

…Sjećam ga se još iz djetinjstva… Kamion je stao pred našom kućom, pred našom gostionicom, jer tu bijaše i odmaralište i gostinjac putnika. Tin je ostao na kamionu i dozivao moju majku… Znači da je prolazio češće preko Lovreća za svoj zavičajni Imotski – Krivodol i češće se tako zaustavljao pred našom kućom…„Kate, donesi mi vina…“ Mati je također posluživala goste, jer je uz piće bila servirana i hrana. Mati je donijela Tinu vino i on ga je ispio ali ne i platio. No moji su već znali za njegovu praksu pa se nisu ni ljutili. Mati bijaše već udobrovoljena da joj se zahvali, ako bi i koju primjedbu izrekla na račun takve njegove „prakse“, no shvaćala je da nema od čega platiti, a i Tin se nije uznemiravao. Jedino bi se brat Mile šalio na njegov račun.

Tin's excursions to Lovreć are mainly related to his visits to Split.While travelling to Krivodol and Imotski, he often went through Lovreć. In the book “Na našim izvorima” the poet Anka Petričević describes her meetings with Tin Ujević. She recalls the earliest ones from her childhood. Her parents had a tavern in Lovreć and buses and other vehicles would stop in front of it on their way between Split and Imotski. Anka Petričević was born in 1930, when Tin moved to Sarajevo. In 1937 he comes back to Split where he stays until 1940 so the event described here can be placed in that period (from 1937 to 1940).

…I remember him from when I was a little girl… A truck stopped in front of our house, in front of our tavern, because there was a rest stop there. Tin remained in the truck and called my mother… That means that, while travelling to his hometown Imotski-Krivodol, he would often pass through Lovreć and stop in front of our house… “Kate, bring me some wine…” My mother was serving food and drinks to guests. She brought him the wine and he drank it, but he didn’t pay for it. My parents weren’t angry with him because they already knew his ways. Mother was happy with a simple thank you from him and even if she had made an objection, she knew that he couldn’t pay and Tin didn’t get upset about it either. Only my brother Mile would joke about it.

Pred Meštrovićevim „Zdencem života“: Vladimir Rem, Kazimir Urem, Salih Alić, Anka Petričević, Tin Ujević, Frano Alfirević (prvi red) Pavao Bodiš, Joja Ricov, Boro Pavlović, Dragutin Vunak (drugi red).

TIN UJEVIĆ se rodio u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica gdje su svoj krštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola, dok mu je majka Bračanka iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece.. Tin je prva tri razreda osnovne škole polazio u Imotskom te seli u Makarsku gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split, upisuje se u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. 1909. godine Tin maturira s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb gdje upisuje studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu "Mlada Hrvatska".Prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” (1920.) i “Kolajna” (1926.) napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to ćirilicom i ekavicom. Izlazak druge zbirke dočekao je s iznenađenjem i nezadovoljstvom. Do Drugoga svjetskog rata objavio je zbirku “Auto na korzu” (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva “Ojađeno zvono” (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama “Rukovet” (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, da bi posljednjom zbirkom “Žedan kamen na studencu” (1954.) potvrdio vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetitelja boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. do smrti.

Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih…

Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i solidnu obaviještenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osobine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, esejističke, polemičke, feljtonističke, znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige “Ljudi za vratima gostionice” i “Skalpel kaosa” (obje 1938.). U njima se na specifični ujevićevski način sretno prožimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i bizarnost vlastitih stajališta o mnogim načelnim i praktičnim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesničke riječi. Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih eseja; no teško bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji. Umro je u Zagrebu 12.studenog 1955.

Tin Ujević was born in Vrgorac on 5th July 1891. His full name was Agustin Josip Ujević, according to an old custom of the parish of Poljica where baptized infants would get two names. His father, teacher Ivan Ujević, was from Krivodol and his mother was from Milna on the island of Brač. Tin was one of their five children. He completed the first three grades of elementary school in Imotski and later he moved to Makarska where he finshed his basic education. In 1902 he went to Classical Gymnasium in Split and lived in a seminary. In 1909 he graduates with honours, waives the opportunity of ordination and leaves for Zagreb where he undertakes studies of Croatian language and Literature, Classical Philology, Philosophy and Aesthetichs at the Faculty of Philosophy. During the same year he published his first sonnet “Za novim vidicima” (For New Horizons) which appeared in the journal “Mlada Hrvatska” (Young Croatia). During the war he was in Paris where he wrote his first collections, “Lelek srebra” (Cry of a Slave) (1920) and “Kolajna” (Necklace) (1926). He wrote them as one collection but the editor separated them and published them in Belgrade in the Cyrilliac alphabet and in ekavian. When the second book came out, he was surprised and displeased. By World War II he had published a collection “Auto na korzu” (Car on the Promenade) (1932) and his collected works “Ojađeno zvono” (Heavy-hearted Bell) (1933).The communist government banned him from public actions so for a few years he lived as an anonymous translator. A new generation of readers discovered Tin after another famous Croatian poet, Jure Kaštelan, had chosen and prepared a collection of Tin’s works. His last collection “Žedan kamen na studencu” (Thirsty Stone at the Wellspring) (1954) affirmed him as one of the greatest Croatian poets. After his return from Paris in 1919 he lived in Belgrade, Sarajevo, Split and Zagreb where he visited Bohemian cafés and taverns drawing attention with his distinctive way of life.

Ujević didn’t belong to any style or school in literature, he was close to everybody and, at the same time, different from anybody else…

The richness of spirit, the depth of thought, the vastness of interest and the understanding of problems in culture and art: he spread all these characteristics of his intellect on thousands of pages of literary criticism, theoretical pages, essays, polemics, feuiletons, scientific works and non-fiction scattered in hundreds of editions. The representative part of his literature studies and papers become parts of books “Ljudi za vratiima gostionice” (People behind Inn Doors) and “Skalpel kaosa” (Scalpel of Chaos), both published in 1938. They merge personal autobiographical confessions with bizarre opinions about many issues in art and biographical documentation with the lucidity of the stylistic unity of words in his own specific way. Reading his poetry, we recall parts of his essays; but we can hardly talk about his essays without finding the support in his poetry. He died in Zagreb on 12 November 1955.

Autobusi koji su kroz Imotsku krajinu prometovali tridesetih I četrdesetih godina. Najpoznatiji autoprijevoznici u to vrijeme bili su braća Borić.

- Many buses circulated thrugh the Imotski area in the 1930s and 1940s. At that time, the best known road haulers were the Borić brothers.

ANKA PETRIČEVIĆ rođena je 2. siječnja 1930. godine u Lovreću, gdje pohađa pučku školu. Završila je Filozofski fakultet i teološki studij u Zagrebu. Pod redovničkim imenom Sestra Marija od Presvetog Srca živi u strogoj klauzuri u samostanu sv. Klare u Splitu, gdje od 1975. godine uređuje asketsko-mističku knjižnicu "Symposion". Piše pjesme, poeme, duhovnu prozu, drame, eseje i monografije. Uvrštena je u više antologija. Članicom DHK postaje 1990. godine. Anka Petričević je u svom dugom i plodnom stvaralačkom životu objavila preko trideset knjiga, poezije i proze. Prevođena je na poljski jezik. Dobila je nagrade Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo.


Anka Petričević was born on 2 January 1930 in Lovreć where she goes to school. She graduated at the Faculty of Philosophy and Theology in Zagreb. She took the religious name of Sister Mary of Sacred Heart and lived in the cloister of St. Clare in Split where she editted the ascetic-mystical book “Symposion” since 1975. She wrote poetry, poems, spiritual prose, plays essays and monographs. Her works were published in many anthologies. During her long literary creativity she published more than 30 books of poetry and prose and some of them were translated into Polish. She received the lifetime achievement award from the city of Split and the Split-Dalmatian County.

U Imotskoj krajini početkom 1870-ih bilo je nekoliko poštanskih ureda I to u Imotskom, Župi, Zagvozdu I Lovreću. U Lovreću je otvoren poštanski ured već 1875. Godine, međutim ured nije radio od 1888. Do 1891. Godine. Od 1891. Godine rad pošte u Lovreću je stalan, a brzojavna stanica otvorena je 1900. Godine. Poštanske pošiljke prevožene su kočijom kolosalnicom tzv brzovozom koja je počela prometovati krajem 1870-ih iz Splita I Sinja za Imotski. Osim pošte, kočije su prevozile I putnike. Vožnja je bila neudobna, a I neugodna jer su se kočije često prevrtale.

At the begining of the 1870s, there were just a few post offices in area of Imotski and they were located in Imotski, Župa, Zagvozd and Lovreć. The post office in Lovreć was opened in 1875, but it wasn't working from 1888 to 1891. It has been working uninterruptedly since 1892 and the telegram station was opened in 1900. Postal items were transported by carriage that began to circulate from Split and Sinj to Imotski at the end of the 1870s. Besides the post items, the carriages also transported passengers. The ride was uncomfortable and also unpleasant because the carriages constantly keeled over.