T 13 Kamenmost

T 13 Kamenmost

U ropstvu jezerskih vila

što je sreća i nada ja brojim:

sam hodam i na nogama stojim,

a tu je moj plamen

i divovska krila:

na nebu golemi znamen,

mlin, tri vrela, pet gostiona,

sedam križeva, jedan veliki kamen

i rastrkano mnoštvo zvona.

Mnoštvo stijenja, tuce stabala vitih

i jedan prebijeli most

što vječnu rječicu utaman kiti.

Na njemu putnik, zadubljen gost.

(Tin Ujević Hodočašće po Zagori)

Stara razglednica pokazuje izgled mosta u Tinovo vrijeme. Iako pjesmu Hodočašće po Zagori završava hvalospjevom mostu, most nipošto nije posljednja stanica na putu. Na povratku iz Imotskog prema Krivodolu ovdje je još jedno raskršće na kojem treba donijeti odluku: krenuti put Vujevića ili put Šomanove gostionice?!


An old postcard shows the image of the bridge in Tin's time. Although the poem Pilgrimage in Zagora ends with a eulogy for the bridge, the bridge is not the last station on the road. Coming back from Imotski towards Krivodol there is one more crossroad at which a decision has to be made: to take the road to Vujević or the road to Šomanova's tavern?!


Kamenmost je administrativno središte općine te najstarije naselje u Podbablju. Još u rimsko doba tu se nalazio most na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) i Duvnu (Delminium). Prvi put pod imenom Camen Most spominje se 1400. Nalazi se na magistralnoj cesti Split – Imotski, 4 km od Imotskoga. S mosta se odvaja put prema Zmijavcima i Runovićima i prema Hršćevanima. Pokraj ceste je groblje i stara župna crkva sv. Luke, izgrađena još u 15. st. Obnovljena je 1705. i dograđena 1772. godine. Jezikoslovac Mate Šimundić tvrdio je da bi ime mjesta pravilno trebalo biti Kamen Most, a ne Kamenmost.


Most je građen u 2. stoljeću, a gradili su ga ondašnji stručnjaci rimskog cara Marka Aurelija po uzoru na most preko rijeke Tiber s pet okna i lukova te s posebnim propusnim kanalima za natapanje južnoga dijela Imotskog polja. Most je stariji i od Dioklecijanove palače. O tome postoji i zapis u Franjevačkom muzeju u Imotskom. Nažalost, prilikom rekonstrukcije dijela državne prometnice D-60, originalni kameni temelji mosta su porušeni ili zatrpani.


Kamenmost is the administrative centre of the district and the oldest settlement in Podbablje. From the Roman age there was a bridge on the way from Ad Novae (Runović) towards Proložac (Epilentio) and Duvno (Delminium). It is mentioned under the name of Kamenmost in the year 1400. It is situated on the highway Split – Imotski, 4 km from Imotski. A road which detaches from the bridge leads towards Zmijavci, Runovići and Hršćevani. By the road there is a cemetary and an old parish church of Saint Luke, dating from the 15th century. It was restored in 1705 and upgraded in 1772. Linguist Mate Šimundić claimed that the correct name of the bridge should be Kamen Most, not Kamenmost. The bridge was built in the 2nd century by the experts of the Roman emperor Marcus Aurelius according to the model of the bridge across the river Tibet which has five shafts and arches with special permeable canals for the irrigation of the south part of Imotski field. The bridge is even older than the Diocletion's palace. There is a record about the matter in the Franciscan Museum in Imotski. Unfortunately, during the reconstruction of a part of the state's road D-60 the original stone bases of the bridge have been destroyed or cluttered.


U devetnaestom broju Imotske krajine, povodom petnaeste godišnjice smrti velikog Tina, odvjetnik i pjesnik Davor Jerković, Tinov prijatelj i/ili pratitelj, objavio je tekst Sjećanje na velikog pjesnika. U dva navrata osvrće se na pjesmu Visoki jablani te ju povezuje sa slikom Perinuše,ali je i kaldrma, put prema Kamenmostu, vodila između drvoreda jablana. Kako god bilo, snažna je poveznica pjesme s krajolikom kroz koji je Tin često prolazio.

Mi, pak, Imoćani zaista možemo biti neograničeno ponosni što je taj veliki duh još u dalekim njegovim pretcima, na svom ognjištu odnjihala naša ubava i junačka Krajina. Iako se on rodio u Vrgorcu, nikada nije zanijekao svoje krivodolsko porijeklo, kao niti okolnost da je sigurno najljepše Visoke jablane u ranom djetinjstvu doživio prolazeći čarobnom Perinušom, odnosno relacijom od varoša do Krivodola. (…) međutim, upoznavajući ga dalje i dublje, te živeći napokon i svoj život sa svojim iskustvima, morao sam konačno priznati da je on ipak izabrao najuzvišeniju moguću vrst savjesti, tj. savjest svojih „visokih“ jablana, čarobnjačku, poetsku i nedohvatnu.

In the nineteenth issue of Imotska krajina ( a local newspaper), on the occasion of the fifteenth anniversary of the death of the great Tin, lawyer and poet Davor Jerković, Tin's friend and/or companion, published a text In Remembrance of a Great Poet. On two occasions he retrospects on the poem Tall Poplers and connects it with the image of Perinuša, but the cobble, a road to Kamenmost, also leads through the alley of poplars. However, it is a strong connection with the landscape often crossed by Tin.

We, citizens of Imotski, can really be infinitely proud because that great spirit was, even in his distant ancestors, swept away by our smug and heroic Region of Krajina. Although he was born in Vrgorac, he never denied his origins from Krivodol,nor the fact that he had experienced his most beautiful Tall Poplers in his early childhood while going through magical Perinuša, that is, the distance from the town to Krivodol. (...) however, getting to know him more and more profoundly and living at last my life with my own experiences, I finally had to confess that he had yet chosen the most sublime form of conscience, that is, the conscience of his ''tall'' poplers, magical, poetic and unreachable.

Tin Ujević - VISOKI JABLANI

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;

od gromora njina glasa šuma i more se budi,

a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire

i bune, i prodiru u vis, u etire.


Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,

bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.

Oni imaju snagu vjere sto živi u smaku

i vrelo svjetlosti što tinja u mraku

i sunce u oblaku...


Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,

oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,

uzdušni piloti, nebeski piloti,

za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,

ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,

rođena u plaču, sazrela u muku.


Njima muška desna neprestano zida

dvore čovječanstva. Dom Prometejida!

I gdje tinja savjest, kao iskra sveta

oko njih se kupi orijaška četa

za slobodu prava.


Ali u samoći njihova je glava

ispravna i čista povrh mračne rulje

gdje ih ne razumiju glupani i hulje.

Kao vršak divnih, zelenih jablana,

režući do munje vedri obzor dana.


Tako, uistinu do njih vode puti,

gdje se pojas rijeke u dolini sluti,

gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;

nagnuti u ponor nebeskoga svoda

dok crvena jesen drumovima hoda.


Mi stupamo bijelim dolom u tišini,

oni, sami, gordi, dršću u visini,

muče žednu zjenu ili revnu opnu;

što ne mogu, što ne mogu da nas uvis popnu.


Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde

samo vile lete, ili bure jezde;

a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!