Okviri bunara jesu čvrsti spomenici

gradića i sela na starinskom žalu,

u zdencu se riše budućnost u slici,

cura snatri svoj lik kao zgodu malu.

Zdenac, studenac ima mraz da dijeli,

ali po vrućini i zadnja kap kopni.

Pločnici su mjesta zapaljeni, vreli,

a fatamorgane javljaju se opni.

Isparena voda ima vrijednost meda,

i po znojnoj žezi prednost sladoleda.

Pomorci žeđaju za svoju žeđ, a sve muči voda.

U pržinama plaze jezik Beduini,

a ovdje bijesan pas na suncu slini:

gristi u voćku što nudi vlagu ploda?

Čudo još da raste zimzelen i trava.

Hridine su gole kosti pustog krša.

Tuđa okolini prži se agava.

Noću se ne spava, danju klone glava,

na jadnom vjetriću rublje zaleprša.

I pretili domar pod silu mrša.

Čatrnja pred crkvom suha nebu zijeva,

nedjelje cijele nije palo kiše.

Sa glinenim vrčem pomalja se djeva,

vjedro o konopcu žalosno se njiše.

A romon česama samo u snu pjeva.

II

Da su ljudi žedni, u tom ni po muke,

ali sad je bunar iscrpen i žedan.

I dok vjerni dižu k vrelom nebu ruke,

voda bi za usta bila napoj medan.

Uzalud je tući grudu gvožđem kuke,

i rabdomant gubi cijeli pothvat vrijedan.

Od žeđi već često neko pomahnita,

bijele ruke lomi u bunilu, grču,

Žedna usna svoju mjeru vode pita,

sva je nada mjesta u glinenom vrču.

A nema ni mala čaša galalita

ni staklen tanjurić gdje krletke srču.

Velika je muka za žiteljstvo suša.

Spas i blagoslov je kiša suhom kraju.

Dok je kaplja vode oslađenje duša,

škrtu vodu dijele prema vodostaju.

I s mrtvim jezikom sapinje me guša:

bez octa i vode sapa je na kraju.

Na bunar pristižu puna pora vjedra,

uže se s bunara poteže i spušta;

pa se moči jezik, čelo, ruka, njedra,

voda je za život čežnja, žudnja sušta.

I bez nje malakšu mišice i bedra,

punokrvni dan je samo tma i tušta.

III

Putnici i momčad piju vino gromko,

a voda je rijetka pričest bolesnika.

Za kuhinjsko suđe milo vrijenje zvonko,

za krštenja nužna kupelj duhovnika.

(Ti, u starom dvoru presahnula konko,

snježan rub planine u mori se slika!)

S vinom su nekada na vjernost se kleli,

s bukarom u krugu oplakali mrtve.

Sa žmulom na gozbi vijenac mladoj pleli,

s kupom osvetnici zahtijevali žrtve;

nužna mi je samo kap da me iscijeli,

grozne tropske žeđi bubnjiće mi brtve...

Jer sad zadnji s reda, kad domaći odu,

prosjak s puta za se obrok vode moli.

On crpe iz drva bogodanu vodu,

i toči je preko rana nogu golih.

(A ja, ludi žeđač u mahnitom hodu,

ubih zlog prosjaka i svu vodu prolih.)

IV

Tako ako si me pustio k oazi,

da i moje biljke šiknu žaru neba,

vrati oči k meni i pomnjivo pazi,

da li cvjetan imam temelj što mi treba.

Pamti da ja trebam svježu tekućinu.

Da i žari sunca nježne vijence kose.

Pazi da bez njege lomne biljke ginu,

da i duh mi treba sok i hladovinu:

jedan šator sjene i dvije kaplje rose.

V

O kapi vode, soče biljna dana,

o roso duše razdružene s valom,

posljednja nado žednih karavana,

kapi, bez soli rasprskane žalom,

još naći ću se u istome klupku,

s tobom, i znojnom kožom krhka tijela,

kada iz loga uniđem u kupku,

i svježe ude oživi kap vrela.

Kap s površinskom crtom baš na pupku!

Nad suhim jazom prazno vjedro visi.

Tuguje prazni krčag, puca stijena:

za dažd se mole vjernici na misi,

a cijeli krš je golet nesmiljena.

Pod krutim suncem čeliči se kamen,

od trajne žeđi bujno lišće vene,

i tako vidiš pustinju mog duha:

na bedemima vlat je strašni znamen,

suši se vlaga usred magle sjene,

ni sveta mladež nema Hipokrene,

u svijesti mojoj samo vatra kuha.

I romon krvi groznica je sluha.

Hrvatski ilustrirani list Radio Zagreb, 1941.

Josip Bilić Džakula se rodio na Studencima 1867., završio učiteljsku školu 1885. u Arbanasima kod Zadra. Napustio je učiteljsku službu i posvetio se gospodarstvu, trgovini i politici. Bavio se i pisanjem. U svoje vrijeme bio je istaknuti političar Imotske krajine, uvijek u hrvatskim redovima. Umro je u Makarskoj 7. svibnja 1923.

Josip Bilić Džakula was born in Studenci in 1867 and he finished school teacher college in 1885 in Arbanasi near Zadar. He quit teaching and dedicated himself to business, trade and politics. He was also engaged in writing. At the time he was an eminent politician in Imotski, always on the Croatian side. He died in Makarska on May 7th 1923.